Rollin' and Tumblin'

Navodno svi vodeći nutricionisti zabranjuju alkohol u programima prehrane (među njima je navodno i dr. Oz, tako da možemo mirne duše zaključiti da se radi o kompetentnim ljudima). Međutim, nitko od tih diletanata nije doskočio mršavljenju na ovaj naprosto briljantan način. Nisu naivčine krivi što su naivni, nije ni čaša kriva što je čaša.

Don't want my MTV. Ponavljam. Don't want my MTV.
Legendarni hit Dire Straitsa je počinjao dijametralno suprotnim, ali ipak legendarnim Stingovim poklikom. Što se dogodilo u posljednjih 30-ak godina? Gdje su ti ljudi danas i zašto njihovoj djeci serviraju kvazi-kreativni kartonski čušpajz? Dio sam generacije koja se sjeća glazbe na MTV-u, ali smo MTV gledali zbog Beavisa i Buttheada, Celebrity Deatmatcha i Jackassa. Bili smo klinci i pratili kolosalni mit kakav je MTV bio na gotovo religioznoj razini. Nismo znali da nam serviraju reality kao nikad adekvatnu supstituciju za glazbu. Iskreno, nisam siguran da su i oni znali što točno rade. Međutim, u međuvremenu su spoznali i servirali lakovjernicima delikatese kao što su Jersey Shore i ostale nakarade pokraj kojih tendencija prikazivanja turskih sapunica u RH djeluje poput legitimnog edukacijskog pokreta. Naši ne-tako-davni pretci nisu imali ne/sreću da budu dijelom famozne MTV generacije na prijelomu '80-ih. Mi smo bili previše samostalni, dekoncentrirani, socijalizirani, zaostali. Problem je u tome što o fenomenu MTV-a danas znaju samo oni koji su čitali na tu temu. Često zaboravimo da je video ubio radio, na identičan način kojim je reality ubio audio-video. Summa summarum današnjice, MTV sucks, Rolling Stone sucks, svaki medij koji vam poručuje da nešto valja je pušiona, ali pušiona je u umu poslušnoga, nemojte nikad misliti suprotno. To sam vam ja rekao, nemojte se ni pod razno oglušiti korporativno-političko-socijološkom aparatu koji djeluje na vas.

See the little faggot with the earring and the makeup
Yeah buddy that's his own hair
That little faggot got his own jet airplane
That little faggot he's a millionaire

Internet je prostor koji nam pruža uvid u bezbrojne gadarije, od dekapitacije novinara do spotova Huljićevih pjesama i natrag. Međutim, rijetke su toliko tragikomične i doslovce degutantne poput online-penzionera (phrase pending...). Te usamljene poetske duše najčešće ipak nisu penzioneri već ljudi koji tvrde da su pedesete nove dvadesete ili nešto slično. Među glavnim karakteristikama online-penzionera su emotivne slike i citati kakvih bi se postidjela i dvanaestogodišnja djevojčica. Vojska impotentnih starčića koji se kunu da se osjećaju kao da im je opet dvadeset i tri godine nesputano marširaju alejom nesamosvijesti i usput prodaju škart pamet nesretnim prolaznicima. Zbilja, tko o čemu? Inkontinentni starci o cyber mudrosti. Znam da zvuči nevjerojatno, ali životna filozofija je došla dalje od Balaševića. Ukoliko ne poznajete profil osoba koje vam ilustriram, onda ste vjerojatno jedan od njih. Stanovit je problem što kombiniraju naivnost i blatantnu patetičnost tinejdžera sa jalom i samoprozvanom mudrosti mlohavih. The Dude abides, zašto ne možete vi? Možda vam je zbilja trebao MTV prije 30 godina da vam lupi šamar koji vam u međuvremenu nitko nije lupio. Bojim se da je za internet današnjice ipak prekasno. Društvene mreže su izbrisale društvenost među ljudima. Većina ljudi u mom društvu su vrsni poznavaoci vina, enolozi i somelijeri, ostali su obični cugeri. But don't hate the hater.

Skitao sam bespućima interneta i nabasao na text o hrabrom deranu koji se osokolio na apstinenciju od alkohola i samozadovoljavanja u trajanju od 30 dana. Kakav paket! Pod navodnim beneficijama citira povećanje testosterona, snažniju koncentraciju i kognitivnu izdržljivost, te navodno povećanje u produktivnosti od 50 do 100%. Pojedinac sa svojim životom može činiti što ga volja, ali spoznaja da negdje postoji pravi antimastrubacijski pokret (No FAP-movement, za vas vične rukovanje Google tražilicom) govori koliko smo devijantno društvo. Kasna je ura i pojedinac instinktivno traži odobravanje većine, čak i u slučaju da je ta većina tek šačica ekstremista koji se odbijaju počešati tamo gdje najviše svrbi.
Dakle, ukoliko želiš uzeti svoj život u ruke, ne smiješ ga uzeti u ruke. ILI – Sve što trebamo je uzeti stvari u svoje ruke. (Uzeti u ruke, get it?)
Ne znam ...radije bih letio Malaysia Airlinesom.

Alkohol otkriva prije neviđen misterij u nama koji čeka da se rodi, mnogi ga se srame, većina bi ga se trebala sramiti. Ali gdjegdje se nađe onaj poseban komadić opijenog kretenizma koji anulira sve granice i zapravo postaje unikatan komadić osobnosti koji bez presedana stoji u povijesti vremena, i nije ga briga. Uostalom, radi se o vrhunskom anestetiku. Zašto uvijek zaboravimo na anestetske aspekte alkohola?
Naizgled, čini se kako čovjek ne može izbjeći pripijene ljude opterećene prošlošću. Ljudi, zašto pijete ukoliko postoji vjerojatnost koja će uprljati slušne kanale nas rijetkih happy drunk ljudi? Želiš li zbilja razgovarati o onome što te tišti? Lime su postali riste, ali su svi zapravo ostali na istome. Žitelji dijaspore koji gotovo graniče s fanatizmom spominju svoje neprijatelje. Da li je vaš neprijatelj još uvijek devijantno smeće koje ruši snove nevinih? Molim vas, nemojmo o „neprijatelju“, kako možete ljudima govoriti iza leđa? Idioti, mi trebamo premostiti budućnost, a ne prošlost. Još bolje, misliš li da sam ja prava osoba za taj izljev neprobavljivih misli? Što ako sutra trebaš biti ono što već dugo sanjaš? Što je tužno kad tvoji snovi počivaju na temeljima obećanja. Sve odgovore, i više od toga, kriju educirane budale sa lošom edukacijom.

But please exscuse me for scribblin' I can barely write my name

Znatan period vremena smatram kako je bolje je biti prividno pametan nego očevidno glup. Ali ipak, svatko minira svoj put. Ne pozivam na povratak u kameno doba, ne pozivam čak ni na privatnost. Ljudi, mi očajnički žudimo za malo tišine, samo to još ne znamo. Dovoljno je ovo društvo koje sa vanjskim svijetom dijeli dovoljnu količinu informacija koja čovjeka može natjerati na eutanaziju. Ili suicid, kao da postoji znatna razlika ovih dana.

Kažu kako ništa ne može zamijeniti onaj gotovo terapeutski osjećaj kad okrećeš drugu stranu gramofonske ploče, imaš dovoljno vremena konzumirati dojmove, podređen si tome da želiš još umjesto da želiš samo premotati na sljedeći guilty pleasure. Također postoji nešto hipnotično zadovoljavajuće u tome kada tvoje riječi ispadaju uz stanovit zvuk kliktanja tipkovnice, imaš osjećaj kao da produciraš nešto, neovisno o važnosti i suvislosti sadržaja. Svi smo mi redatelji vlastitih glupih textova koji vode nikamo. Danas sam bacio tipkovnicu kroz prozor, da parafraziram Juru Stublića, naizgled neuništivog parazita fenomena kojem tepamo da je hrvatski rock. Razbila se tek u nekoliko sastavnih komada i uskratila mi je ono malo satisfakcije koju je takav čin mogao omogućiti. Pisana riječ danas znači koliko i facebook check-in od prošle godine. Redundantna, zaboravljena, zašto je uopće i postojala?

Istini za volju, zdrav razum je na rekordno niskim razinama ovih vrućih dana, a logika ili manjak iste tek u oku promatrača. Danas svi žele istovremeno biti nepretenciozno in i tako vintage out. Težimo biti old school i ostati vječno mladi u svijetu gdje rečenica ne prolazi bez hashtaga, a kvalitetna priča bez trilogije. Jadna tipkovnica nije bila u stanju isporučiti sve ovo, slomila se pod pritiskom, taj primitivni komad hardvera. Ali mogla je proći gore, mogla je doći pod ruke ljudima koji uvijek imaju nešto za reći, čak im ne trebaju ni interpunkcijski znakovi za taj pothvat. Bolje je izvoziti tipkovnice u zemlje trećeg svijeta i reći tamošnjoj djeci da ih bacaju u provaliju (zemlje trećeg svijeta imaju sijaset kanjona i provalija, pretpostavljam) nego da dođu pod ruke nižeg primata koji koristi trotočje kao početak, kraj i razmak između dvije anomalije koje se usuđuje okarakterizirati mislima ...kao da je ikad bio sposoban za nešto takvo. Evolucija je spora, za pojedince ipak nedostižna.

Prije nekoliko dana sam marljivo radio na novom mamurluku. Otpijam hladno pivo dok mi klinac iza leđa citira Tram 11, Jer nemre ti niko niš na svijetu u pubertetu. Nisam se ovako nasmijao otkako sam vidio prosječnog sredovječnog hrvata kako uživa gledajući Našu Malu Kliniku. Zabavno je gledati ljude kako se trude ponašati pretenciozno, ali čovjek može uživati tek određenu količinu zabave. Ipak, svijet je velik, budala je mnogo. Katkad čovjek treba biti hrabar. Vjerojatno to nije još jedna od hrvatskih tragedija (odbijam staviti hashtag ovom prilikom), kao društvo vjerojatno imamo i većih problema od adolescenata fasciniranih gangsta-folkorom s kojim nema apsolutno nikakvih dotičnih točaka. „Walk on home boy...“ –rekao je Anselmo jednom prilikom. Naš „problem“ su nekulturni ljudi koji obustavljaju kontrakulturu, dežurni dušebrižnici čiji stavovi nemaju uporište u stvarnom svijetu. Ako misliš da si solucija, onda si vjerojatno dio problema. Ako si facebook ratnik, onda nisi čak ni dio solucije. Just go with the flow, što se tako grozno može dogoditi, a da se već nije dogodilo?

...when I woke up this morning, didn't know right from wrong.

Moja iskrena sućut, upravo ste nabasali na još jednu internetsku stranicu koja vam neće poboljšati život. Ali to i jest razlog vašeg dolaska, zar ne? Ovo je tek početak jedne priče koje se vjerojatno nećemo u potpunosti sjećati, barem se nadam. Novi postovi će biti objavljivani svakog petka popodne, kao rezime proteklih tjedan dana pokušaja triježnjenja i mamurnog kontempliranja, kao uzaludna misao koja će vam možda biti utkana u vašoj podsvijesti u trenutcima alkoholnog delirija. Ukoliko sebe shvaćate dovoljno ozbiljno, dodatno olakšavate posao ljudima poput mene. Lijep pozdrav, činite upravo ono što bih ja činio na vašem mjestu.



Cheers!!